Zima je te godine u bosanskim brdima pokazala svoje najstrašnije zube. Snijeg je zatrpao sela do krovova, a minusi su pucali kao topovi u noći. U maloj, trošnoj kući na kraju sela, nana Fata je živjela sama sa svojom kravom Šaruljom. Šarulja nije bila obična krava; ona je bila Fatin jedini razgovor, njena grijalica i njena hraniteljica. Fata, pogrbljena starica pod bijelom šamijom, često bi rekla da joj je ta životinja “i otac i majka i djeca koju nema”.
Ali ta zima je donijela nevolju. Sijena je nestalo. Fata je metlom skupljala prašinu sa poda štale, davala Šarulji suhe korice hljeba koje je odvajala od svojih usta, ali to nije bilo dovoljno. Velika životinja je kopnila na oči. Rebra su joj iskočila, a mlijeko, ono gusto, masno mlijeko po kojem je Fata bila poznata, presušilo je. Šarulja je mukala tiho, tužno, zvukom koji je Fati parao srce više nego njena vlastita glad.
Sjedila je Fata te večeri na tronošcu pored krave, milujući je po vratu. Sjetila se ratnih godina. Tada je Šarulja bila mlada, a Fata snžnija. U selu je bilo puno izbjeglica, a među njima i mali Tarik, siroče kojem su granate uzele sve. Tarik je bio kost i koža, uplašen kao ptiče. Fata ga je svaki dan zvala u svoju avliju. “Dođi, sine, dođi nani,” govorila bi mu. Pravila mu je “bijelu kafu” – veliku šolju toplog mlijeka u koju bi udrobila hljeb i dodala mrvu cikorije. To je Tarika održalo u životu.
Tarik je poslije rata otišao nekud u svijet, trbuhom za kruhom. Neki su pričali da je u Njemačkoj, neki da je postao veliki doktor u Sarajevu. Fata ga nikad više nije vidjela. Ostala je sama sa svojim uspomenama i svojom kravom. “Eh, moja Šarulja,” šaputala je Fata u hladnoj štali, dok joj se para iz usta miješala sa parom iz kravljih nozdrva. “Hranile smo sirotinju, a sad smo mi sirotinja. Nema više, kćeri moja. Nema.”
Teška odluka pala je kao kamen na njene grudi. Mora je prodati. Ne da bi uzela pare, nego da krava ne umre od gladi. Bolje da je uzme neko ko ima pun sjenik, nego da ovdje gledaju jedna drugu kako umiru. Fata je obrisala suze krajem šamije i odlučila. Ujutro će reći komšiji da zove nakupce. Znala je da će je srce izdati kad Šarulja ode, ali drugog izlaza nije bilo.
Noć je bila duga. Fata nije spavala. Slušala je vjetar i molila Boga da joj da snage. U zoru, dok je selo još spavalo pod debelim jorganom snijega, začuo se zvuk motora. Nije to bio kamion nakupca koji kupi stoku za klanje. Bio je to zvuk snažnog, skupog automobila koji se probijao kroz smetove prema njenoj kući. Fata je izašla na prag, drhteći od hladnoće i straha. Ko dolazi po ovakvom kijametu?
Pred kapijom se zaustavio veliki crni terenac. Iz njega je izašao visok čovjek u dugom kaputu, s vunenim šalom oko vrata. Gledao je u Fatinu kuću, pa u štalu, kao da traži nešto iz davne prošlosti. Fata je stisla suhe ruke. Mislila je da je to neki gospodin koji je čuo da prodaje kravu jeftino. “Bujrum, sinko,” rekla je tiho, spuštajući pogled. “Ako si za kravu došao… u štali je. Mršava je, al’ je duša od hajvana. Samo nek je na toplom i nek je sita, cijena nije važna.”
Čovjek je prišao bliže, škripeći čizmama po snijegu. Nije otišao prema štali kako je Fata očekivala. Umjesto toga, stao je pred nju, na metar razdaljine, i skinuo naočale. Njegove oči, plave i duboke, odjednom su se napunile suzama. Fata ga je gledala zbunjeno, žmirkajući. Nešto joj je bilo poznato u tom pogledu, neki davni odsjaj dječije nevinosti skriven u borama odraslog čovjeka. “Zar me ne poznaješ, nano Fato?” upitao je glasom koji je podrhtavao. “Ne treba meni tvoja krava. Ja sam došao po onaj miris.”
Fata je nakrivila glavu. “Koji miris, sinko? Ovdje miriše samo na tugu i memlu.” Čovjek se nasmiješio, onako dječački, i rekao jednu rečenicu koja je Fati zaustavila srce: “Miriše na bijelu kafu. Na vruće mlijeko sa udrobljenim hljebom i cikorijom. Na jedini obrok koji sam imao kad su padale granate.”
Fata je ispustila štap. Ruke su joj poletjele ka ustima. “Tarik? Mali Tarik?” šapnula je, ne vjerujući svojim očima. “Jesi li to ti, evladu moj? O, dragi Bože, zar si živ?” Tarik, sada ugledni hirurg u Njemačkoj, bacio je svoje skupe kožne rukavice u snijeg i zagrlio staricu. Zagrlio je onaj miris dimija, vune i starosti koji ga je podsjećao na dom koji nije imao. Fata je plakala u njegov kaput, mala i krhka poput ptice, dok je on jecao kao ono dijete od prije dvadeset godina.
“Živ sam, nano, živ sam zahvaljujući tebi i Šarulji,” rekao je Tarik, brišući lice. “Nikad nisam zaboravio. Svaki put kad sjednem za punu sofru, sjetim se tvoje bijele kafe. Sjetim se kako si odvajala od svojih usta da bi nahranila siroče iz komšiluka. Tražio sam te godinama, ali život me odnio… Čuo sam da je zima teška. Čuo sam da prodaješ kravu.”
Okrenuo se i mahnuo rukom. Iza krivine, polako se probijao veliki kamion. “Nisam došao da kupim Šarulju da je vodim,” rekao je Tarik ozbiljno. “Ona ostaje ovdje. Ti ostaješ ovdje. Ono u kamionu je sijeno. Najbolje djeteline, pet tona. I koncentrat. I drva za tebe, nano. I hrana. Napunili smo i frižider i tavan.”
Fata je gledala u kamion, pa u Tarika, pa u nebo. Nije mogla da govori. Grlo joj se steglo od emocija koje nije mogla da imenuje. Nije to bila samo sreća zbog spasa od gladi. Bio je to osjećaj da pravda postoji. Da ljubav koju posiješ, makar i u blato rata, jednog dana nikne kao najljepši cvijet. “Ali, sine… to je puno… ja nemam čime…” “Ti si već platila, nano,” prekinuo ju je Tarik, ljubeći je u naborano čelo. “Platila si onom šoljom mlijeka kad niko drugi nije htio ni vrata da mi otvori. To je dug koji se ne vraća novcem, nego dušom.”
Tog dana, dimnjak na Fatinoj kući dimio je veselo, prkoseći zimi. U štali, Šarulja je žvakala mirisno sijeno, sita i topla, ne sluteći da joj je život spašen. A u maloj kuhinji, za starim drvenim stolom, sjedili su starica i doktor. Fata je drhtavim rukama stavila pred njega veliku, okrnjenu šolju. U njoj je bilo toplo mlijeko, hljeb i cikorija. Bijela kafa. Tarik je uzeo kašiku, probao i zatvorio oči. “Najljepše jelo na svijetu,” rekao je tiho. “Hvala ti, nano.” Fata se nasmiješila, prvi put poslije mnogo godina, znajući da više nikada neće biti sama.
