Ispred najluksuznijeg hotela u Sarajevu, te subotnje večeri, bila je parkirana kolona automobila koja je vrijedila više nego cijelo selo iz kojeg je došao Ibro. Sijale su se limuzine, džipovi sa zatamnjenim staklima, a gosti su izlazili u haljinama od svile i odijelima koja se ne kupuju u običnim radnjama. Bila je to svadba godine. Ibina kćerka Alma udavala se za sina poznatog vlasnika fabrike namještaja. Bila je to ljubav iz bajke, ali za Ibru, to je bila noć u kojoj se osjećao manjim od makova zrna.
Ibro je stajao po strani, blizu ulaza, gužvajući u rukama staru, izblijedjelu plastičnu kesu. Na sebi je imao svoje jedino odijelo, ono smeđe, koje je kupio još za svoju svadbu prije trideset godina. Iako ga je žena oprala i ispeglala, osjetio se miris naftalina i starosti. Cipele su mu bile čiste, ali izlizane, a žuljevite ruke, crne od orahovine i bajca, nije mogao sakriti ni sapunom. On je bio običan stolar, čovjek koji je cijeli život proveo u prašini i piljevini, pošteno zarađujući svaku koru hljeba.
Gosti su prolazili pored njega, mjerkajući ga s visine. Čuo je šapat dvije gospođe s velikim šeširima: “Vidi onog tamo. Je li to neki prosjak? Kako su ga pustili unutra?” “Ma šuti, to je mladin otac. Sramota. Mogao se bar upristojiti. Vidi mu kesu, k’o da je s pijace krenuo.” Ibro je spustio glavu. Obrazi su mu gorjeli. Htio je propasti u zemlju. Nije on želio da osramoti svoje dijete, ali jednostavno nije imao. Sve što je imao, dao je za njeno školovanje.
Kada su ušli u salu, sve je blještalo od kristala i zlata. Muzika je svirala, konobari su letjeli s tacnama punim jastoga i skupih vina. Ibro je sjeo za stol rezervisan za najbližu rodbinu, ali se osjećao kao uljez. Prijatelji mladoženjinog oca, sve sami direktori i političari, glasno su se smijali i pričali o milionima, o nekretninama u Makarskoj, o novim autima. Ibro je šutio i gledao u stolnjak, bojeći se da uzme čašu da je ne razbije svojim drhtavim, teškim rukama.
Alma, lijepa kao vila u svojoj bijeloj vjenčanici, povremeno bi mu dobacila ohrabrujući pogled, ali Ibro je vidio da je i njoj nelagodno. Vidio je kako njen svekar, gospodin Refik, koluta očima svaki put kad pogleda prema Ibri. “Mogao si se, prijatelju, malo bolje spremiti,” dobacio mu je Refik u prolazu, tapšući ga po ramenu s lažnom prisnošću. “Ovo je ipak nivo. Ali dobro, šta je tu je.” Te riječi su boljele više od šamara.
Došao je trenutak darivanja. Muzika se stišala. Kum je uzeo mikrofon. Gosti su jedan po jedan prilazili mladencima, ubacujući debele koverte u kutiju, stavljajući zlatne ogrlice Almi oko vrata, pa čak i ključeve od automobila na stol. Aplauzi su pljuštali. “Od strica, hiljadu eura!” vikao je kum. “Od kuma, novi Golf!” Sala je bila u ekstazi. Bogatstvo se prosipalo kao konfete.
A onda je došao red na oca. Ibro je ustao. Noge su mu bile teške kao olovo. Uzeo je svoju plastičnu kesu sa poda. U sali je nastao tajac. Neki su se počeli kikotati, pokrivajući usta rukama. “Šta je ovo, donio joj kilo jabuka?” šapnuo je neko dovoljno glasno da Ibro čuje. Ibro je prišao stolu mladenaca. Ruke su mu drhtale dok je stajao pred svojom kćerkom i njenim mužem, držeći tu sramotnu kesu koja je šuškala u tišini.
Ibro je polako, drhtavim prstima, razvezao čvor na kesi. Nije gledao u goste koji su se podsmjehivali, gledao je samo u svoju Almu, čije su oči bile pune suza. Iz kese nije izvadio svežanj novčanica, niti nakit. Izvadio je nešto umotano u bijelo platno. Kada je sklonio platno, miris suhe orahovine i pčelinjeg voska prosuo se prostorom, nadjačavši mirise skupih parfema. Pred mladence je stavio malu, drvenu bešiku (kolevku).
Nije to bila obična bešika. Bila je to umjetnost. Svaki milimetar tamnog orahovog drveta bio je ručno izrezbaren. Na uzglavlju su se preplitali motivi vinove loze i ptica, a stranice su bile glatke kao staklo. Ibro je tu bešiku pravio tri godine. Svake noći, poslije teškog dana u radionici, pod svjetlom sijalice, rezbario je komadić po komadić, misleći na unuke koje možda neće dočekati. “Sine Damire,” počeo je Ibro, glasom koji je pucao od emocija. “Ja nemam fabrike. Nemam konto u banci. Nemam ti dati ključeve od Mercedesa, niti kovertu s eurima. Halali mi što sam ti na svadbu došao u starom kaputu i s ovom kesom.”
U sali je nastala mrtva tišina. Niko se više nije smijao. Čak je i muzika stala. Ibro je položio ruku na rub bešike. “Ovo su moje ruke napravile. U ovom drvetu je svaki moj žulj, svaka moja neprospavana noć i svaka moja molitva za vašu sreću. U ovoj bešici se ljuljala moja Alma, a ja sam je obnovio i ukrasio za vašu djecu. Novac se potroši, sine. Auta se slupaju i zahrđaju. Ali ovo… ovo ostaje. Da se u njemu ljuljaju oni koji će nositi tvoje ime, ali i moju krv.”
Gledao je u mladoženju, Damira, očekujući onaj isti podsmjeh koji je vidio kod njegovog oca Refika. Ali Damir nije gledao u Ibru s visine. Damir, iako sin bogataša, znao je šta je drvo. Odrastao je u očevoj fabrici namještaja, ali tamo su mašine sjekle i lijepile ivericu. Nikada u životu nije vidio ovakav rad. Nikada nije vidio predmet koji ima dušu. Damir je ustao. Polako je prišao stolu.
Svi su zadržali dah. Damir je rukom gurnuo u stranu sve one debele koverte, ključeve od auta i kutije sa zlatom. Gurnuo ih je kao da su smeće, napravivši mjesto u samom centru stola. Tu, na to počasno mjesto, nježno je spustio Ibrinu bešiku. Zatim je prišao starom Ibri, uzeo njegovu grubu, žuljevitu ruku i pred pet stotina ljudi je poljubio. “Babo,” rekao je Damir glasno, da ga svi čuju. “Ovo je najskuplji poklon koji smo dobili večeras. Sve ovo ostalo…” pokazao je na koverte, “…ovo je papir. Ovo tvoje je ljubav. I kunem ti se, moja djeca će spavati samo u ovome.”
Gospodin Refik, mladoženjin otac, sjedio je kao kip. Lice mu je mijenjalo boje, od crvene do blijede. Postidio se. Postidio se svog bogatstva, svoje oholosti i svog pogleda s visine. Shvatio je da njegov prijatelj sa “kesom” ima nešto što on sa svim svojim milionima nije uspio kupiti – poštovanje i srce ugrađeno u poklon. Alma je zagrlila oca i zaplakala, a ovoga puta, suze nisu krile sramotu, već ponos.
Gromoglasan aplauz prolomio se salom. Ljudi su ustajali, jedan po jedan, tapšući starom stolaru. Ibro je stajao zbunjen, brišući oči onom istom maramicom kojom je brisao znoj u radionici, dok je bešika na stolu sijala pod reflektorima ljepše od bilo kojeg dijamanta. Te noći, Ibro nije bio siromašni stolar. Bio je najbogatiji čovjek u sali, jer je shvatio da se prave vrijednosti ne mjere karatima, već otkucajima srca ugrađenim u djelo.
