Notar je zastao, ali ja sam zamolila da nastavi. U koverti nije bio drugi testament, nego majčino pismo i kopije bankovnih uplata. „Sine, prije nego što sestri kažeš da nije zaslužila ništa, reci joj zašto sam morala prodati njivu“, glasila je prva rečenica. Brat je posegnuo za papirima. Notar ih je sklonio od njegove ruke.
Njivu nije prodala zbog lijekova, kako nam je govorio. Novcem je platila njegove dugove. Ja sam tada radila dvije smjene, a noću spavala na fotelji pored njenog kreveta. Kada bih tražila pomoć za pelene ili pregled, brat bi odgovorio da i on ima porodicu. Majka je meni govorila da ne brinem i krišom štedjela na svemu što je mogla.
U pismu je priznala da ju je bilo sramota. Molio ju je da mi ne kaže, pa je ćutala dok sam ja pozajmljivala novac za njenu njegu. „Mislila sam da čuvam mir među vama, a pustila sam da ti sama nosiš teret“, napisala je. Na tom mjestu rukopis je postao sitniji. Prešla sam prstom preko slova, kao da mogu da joj odgovorim.
Testament koji je notar prethodno pročitao ostavljao je kuću meni. Bratu je majka namijenila preostalu ušteđevinu i porodične uspomene. On je od početka tvrdio da ću kuću prepustiti njemu, jer navodno imam gdje da živim. Sada je rekao da je bila bolesna i zbunjena. Pitala sam ga da li je bila zbunjena i kada mu je slala novac.
Nije odgovorio. Njegova žena prvi put je pogledala izvode i upitala zašto joj je pričao da je njiva prodata za majčino liječenje. Tada je spustio glavu. Nisam osjetila pobjedu. Gledala sam praznu stolicu kraj sebe i zamišljala majku kako danima smišlja rečenice za pismo koje će umjesto nje prekinuti našu svađu.
Kuću sam zadržala. Bratu sam ponudila da uzme očeve alate i fotografije, ali sam tražila da prije toga prestane da priča rodbini kako sam ga prevarila. Došao je mjesec dana kasnije, sam, sa kesom namirnica. Nismo se zagrlili. Skuvala sam kafu i ostavila majčino pismo između nas. Da li biste oprostili bratu koji je uzimao pomoć, a vas ponižavao dok ste njegovali roditelja?
