Rekla sam joj da ladicu nismo ni primijetili. Na drugom kraju veze nastala je tišina, pa je žena zatražila našu adresu. „Dolazim odmah. Nemojte unositi dijete u sobu.“ Muž je prevrnuo očima, ali je ipak odmakao krevet od zida. Na zadnjoj strani bila je uska ladica, zalijepljena trakom.
Žena je stigla sa starijim čovjekom koji nije htio da pređe prag. Rekla je da je krevet pripadao njenoj sestri. Poslije sestrine smrti prodala je stvari jer nije mogla da ih gleda. Kad sam pustila snimak, rukama je pokrila usta. „To nije moja sestra. To je glas naše majke. Ona je umrla kad smo bile male.“
Muž je otvorio ladicu prije nego što ga je zaustavila. Unutra su bili dječja čarapica, zarđali ključ i kasetica iz muzičke igračke. Pomislila sam da smo našli objašnjenje. Možda se stari mehanizam uključio od pomjeranja kreveta. Ali u ladici nije bilo ni zvučnika ni baterija, samo plastična kaseta sa pokidanom trakom.
Stariji čovjek konačno je progovorio iz hodnika. Bio je njihov otac. Rekao je da su nakon smrti supruge obje djevojčice čule uspavanku iz praznih soba. Jedna bi je čula s lijeve, druga s desne strane zida. Prestalo je kada je odnio krevet na tavan. Godinama kasnije starija kćerka uzela ga je za svoje dijete.
Iz naše sobe tada se začuo kratak zvuk, kao da je neko povukao nokat preko drvene ograde. Žena je uzela čarapicu, ali otac ju je uhvatio za zglob. „Vrati je gdje je bila.“ Muž više nije govorio da pretjerujemo. Zatvorio je ladicu, zalijepio traku i pomogao im da krevet iznesu. Otišli su bez novca i bez pozdrava.
Te večeri kupili smo nov krevet, a sin je još jednu noć ostao kod bake. U 02:17 telefon je ponovo javio pokret. Na snimku nije bilo pjesme. Čuo se dječji glas: „Mama, zašto si me dala njima?“ Isključila sam kameru. Ujutro je sin, čim je ušao u stan, pitao gdje je njegova čarapica. Nikad nije vidio ladicu. Od tada spava s nama, a praznu sobu držimo otvorenu, jer se bojim onoga što bismo čuli iza zatvorenih vrata. Biste li tražili objašnjenje ili biste odmah napustili stan?
