Moja najbolja prijateljica i ja upoznale smo se dok su nam djeca još bila mala.
Živjele smo u istoj ulici i svakodnevno se viđale.
Pomagale smo jedna drugoj kada bi neko bio bolestan, čuvale djecu i dijelile male porodične radosti.
Kada mi je muž preminuo, ona je bila prva osoba koja je došla.
Sjedila je pored mene do kasno u noć.
Nije govorila mnogo.
Samo me držala za ruku.
Zato sam godinama vjerovala da je naš odnos poseban.
Nisam mogla zamisliti da bi me ikada namjerno povrijedila.
Ponekad su mi druge poznanice govorile da se ona drugačije ponaša kada nisam prisutna.
Nisam im vjerovala.
Mislila sam da su ljubomorne na naše prijateljstvo.
Jednog popodneva odlučila sam je iznenaditi u omiljenom kafiću.
Znala sam da se tamo povremeno sastaje s dvije žene.
Kupila sam mali kolač i krenula prema njihovom stolu.
Ali prije nego što su me ugledale, čula sam svoje ime.
Zastala sam.
Moja prijateljica govorila je kako sam dosadna, kako stalno pričam o svojim problemima i kako me sluša samo iz sažaljenja.
Druge dvije žene su se smijale.
Osjetila sam kako mi se grlo steže.
Željela sam se okrenuti i otići.
Ali tada je iz torbe izvadila malu svesku.
Odmah sam je prepoznala.
Bila je moja.
U nju sam godinama zapisivala misli nakon muževe smrti.
Pisala sam o svojoj usamljenosti, strahovima i danima kada nisam imala snage ustati iz kreveta.
Jednom sam joj dopustila da pročita nekoliko stranica.
Vjerovala sam da će ih zadržati za sebe.
Sada je pred drugim ženama čitala moje najintimnije rečenice.
Zatim je izgovorila:
„Kad biste samo znale šta sve piše. Poslije ovoga ćete shvatiti zašto je niko ne može dugo trpjeti.“
Morala sam se osloniti na zid.
Nisam mogla vjerovati da osoba kojoj sam najviše vjerovala koristi moju tugu da zabavlja druge.
Prišla sam stolu.
Kada me ugledala, prestala se smijati.
Pružila sam ruku i zatražila svoju svesku.
Pokušala je objasniti da je riječ o bezazlenoj šali.
„Moja bol nije šala“, odgovorila sam.
Uzela sam svesku i izašla.
Te večeri dugo sam plakala.
Nije me najviše boljelo ono što su dvije nepoznatije žene mogle pomisliti o meni.
Boljelo me što je prijateljica znala koliko mi je teško bilo nakon muževe smrti, a ipak je moje povjerenje pretvorila u predmet podsmijeha.
Narednih dana nekoliko puta me zvala.
Nisam odgovarala.
Na kraju mi je poslala poruku u kojoj je napisala da je pogriješila i da želi razgovarati.
Pristala sam da se nađemo.
Došla je uplakana.
Priznala je da se godinama osjećala nesigurno u društvu tih žena.
One su imale više novca, putovale i često se hvalile svojim životom.
Željela je da im bude zanimljiva.
Zato je počela pričati moje privatne stvari.
„Mislila sam da će me više prihvatati ako imam nešto posebno da ispričam“, rekla je.
Pitala sam je je li vrijedilo.
Nije odgovorila.
Rekla sam joj da razumijem ljudsku nesigurnost, ali da ona ne opravdava izdaju povjerenja.
Zamolila sam je da pred ženama kojima je čitala moju svesku jasno kaže da je postupila pogrešno i da više ne prepričava moje privatne stvari.
Pristala je.
Nekoliko dana kasnije uputila im je izvinjenje i priznala da je moje riječi koristila bez dopuštenja.
Ipak, naš odnos nije mogao odmah postati onakav kakav je bio.
Prestala sam joj povjeravati svoje najdublje strahove.
Počela sam više vremena provoditi s ljudima uz koje sam se osjećala sigurno.
Upisala sam i malu radionicu pisanja u biblioteci.
Tamo sam upoznala žene koje su otvoreno govorile o svojim iskustvima, ali nikada nisu zahtijevale da dijelim ono što želim zadržati za sebe.
Danas se s nekadašnjom prijateljicom povremeno čujem.
Ne mrzim je.
Ali sam naučila da oproštaj ne znači obavezu da nekome ponovo dam isto mjesto u životu.
A svoju svesku i dalje čuvam.
Sada je ne doživljavam kao dokaz slabosti, nego kao svjedočanstvo koliko sam teških dana preživjela.
I koliko je važno birati ljude koji našu iskrenost neće pretvoriti u tuđu zabavu.
