Damir je pritisnuo dugme na daljinskom upravljaču i velika kovana kapija sa pozlaćenim šiljcima polako se otvorila. Pred njima je stajala vila – dvorac od tri sprata, sa mermernim stubovima, kamenom fasadom boje kajsije i lavovima koji su čuvali prilaz. Bio je to krunski dokaz njihovih trideset godina rintanja po Štutgartu, noćnih smjena, štednje i odricanja. Sve ono zbog čega su govorili: „Izdrži još malo, pravimo nešto svoje.“
Alma je izašla iz auta polako, držeći se za krsta. Godine ribanja tuđih kuća i kancelarija ostavile su trag. Gledala je u vilu bez osmijeha. „Gotovo je“, rekla je tiho. „I krov, i fasada, i grijanje. Sve.“ Ušli su unutra. Hodnik je bio ogroman, obložen skupom keramikom, a njihovi koraci su odzvanjali kao u crkvi. Svaki zvuk se vraćao nazad, hladan i prazan.
U dnevnoj sobi kožni namještaj je još bio pod najlonom. Mirisalo je na novo – na lak, farbu i novac. Ali nije mirisalo na život. Nigdje fotografija, nigdje tragova svakodnevice. Njihova djeca, rođena i odrasla u Njemačkoj, nisu htjela ni da dođu. „Tamo je dosadno, mama. Tamo nema života“, rekli su i otišli na more s društvom.
Sjели su za veliki trpezarijski sto predviđen za dvanaest ljudi. Sjedili su samo njih dvoje. Tišina je bila teža od umora. Damir je natočio viski u kristalnu čašu i uzdahnuo. Ne od sreće, nego od praznine.
„Lijepo je“, rekao je više sebi nego Almi.
Ona nije odgovorila. Prišla je prozoru i razmaknula teške zavjese.
Samo pedesetak metara dalje, u dvorištu male prizemne kuće, gorjelo je svjetlo. Komšija Hamza je okretao roštilj u staroj majici, njegova žena iznosila pitu, a oko stola su sjedili ljudi na plastičnim stolicama. Neko je svirao harmoniku, djeca su trčala, pas je lajao. Smijeh se razlijegao dvorištem, onaj pravi, iskreni smijeh.
Almi su suze same krenule. Okrenula se prema Damiru, prema skupom lusteru koji je koštao kao Hamzina kuća. „Mi smo pogriješili“, jecala je. „Rintali smo trideset godina da napravimo mauzolej. A život nam je ostao tamo dole.“
Damir je ustao i stao pored nje. Gledao je kroz prozor, pa oko sebe. Vidio je sebe u odrazu stakla – umornog čovjeka u savršenoj kući bez duše.
Bez riječi je vratio viski u ormarić. Iz donje ladice izvukao je flašu domaće šljivovice i tepsiju baklava koju Alma nije ni dotakla. „Oblači se“, rekao je odlučno. „Idemo tamo gdje ljudi još pričaju jedni s drugima.“
Izašli su iz vile, ostavivši svjetla ugašena. Prešli su preko savršeno popločane staze i otvorili staru drvenu kapiju koja ih je dijelila od Hamzinog dvorišta. Škripa je presjekla muziku. Svi su se okrenuli.
Damir je podigao flašu i nasmijao se, prvi put iskreno poslije mnogo godina.
„Ima li mjesta za dvoje koji su se izgubili u sopstvenoj kući?“
Hamza je raširio ruke. „Bujrum, komšije! Kuća je mala, ali srce je široko!“
Te noći vila na brdu ostala je mračna i nijema. A dole se pjevalo, jelo rukama i živjelo. Damir je sjedio na klimavoj plastičnoj stolici, sa masnim prstima i punim srcem, i shvatio istinu koju trideset godina rada nije moglo kupiti – kuća se gradi parama, ali dom samo ljudima.
