Prodavačica je znala njegovu majku i prenijela joj da želim razgovarati. Nisam tražio adresu djeteta niti sam se pojavio pred njihovim vratima. Sutradan je žena došla do gradilišta. Prepoznao sam je odmah. Bila je supruga čovjeka zbog čijeg sam svjedočenja prije deset godina izgubio posao u radionici.
Tada je nestao skup alat. Njen muž je rekao da me vidio kako ga iznosim. Nisam bio osuđen, ali me gazda otpustio, a priča je ostala za mnom. Poslije sam prihvatao najteže poslove da izdržavam porodicu. Godinama nisam mogao proći pored stare radionice bez osjećaja da svi gledaju u mene.
Žena je rekla da je dječak sat našao na klupi pored ograde. Nosio ga je njenom bratu, uraru, jer je stao. Moj rođendan je čuo kada su me kolege zadirkivale za godine. Kada joj je pokazao sat i ispričao ko mu daje sendviče, shvatila je da govori o meni. Tada ga je prestala puštati do gradilišta.
Pitala me mogu li oprostiti njenom mužu. Odgovorio sam da dijete nije razlog da mu išta oprostim, niti da ga kažnjavam. Njen sin nije meni oduzeo posao. Tek tada mi je rekla da je muž kasnije priznao da je on prodao alat. Svoj posao je sačuvao tako što je optužio mene. Ona je znala godinama.
Tražio sam da to kaže i bivšem gazdi, uz sve što može potvrditi njenu priču. Nije mi bilo dovoljno izvinjenje pored ograde. Pristala je, a ja nisam obećao da će time nestati sve posljedice. Dječaku sam poručio da sam dobio sat i da mu zahvaljujem. Zamolio sam je da mu objasni kako prije uzimanja tuđih stvari mora pitati.
Nekoliko dana kasnije ponovo je došao u vrijeme ručka, ovaj put s majkom. Ponio je dva sendviča i rekao da je sada njegov red. Sjeo sam s njim, a sat je tiho kucao na mojoj ruci. Nisam oprostio njegovom ocu, ali nisam želio izgubiti taj mali razgovor. Biste li mogli odvojiti dijete od nepravde koju vam je učinio njegov roditelj?
