Na poleđini je pisalo: „Ako mu ikada kažeš, neka zna da je otac pokušavao da nas pronađe.“ Prepoznao sam ženino slovo M, uvijek malo veće od ostalih. Vjerenica je spustila fotografiju na sto. Objasnila je da je moj sin među majčinim papirima našao nepotpuno pismo i zaključio da sam dobrovoljno otišao.
Žena i ja smo se razveli dok je bio mali. Odvela ga je kod svojih i ubrzo promijenila adresu. Njena majka prihvatala je uplate i govorila da ih prosljeđuje. Posjete su propadale, poruke ostajale bez odgovora. Kasnije sam angažovao advokata i pokušavao da uspostavim kontakt, ali je sin već odbijao razgovor sa čovjekom za kojeg je vjerovao da ga ne želi.
Vjerenica je pregledala ostatak kutije jer joj nešto nije bilo jasno. Pronašla je neotvorena pisma koja sam slao i priznanice sa imenima. Na mojoj fotografiji bio je i presavijen nastavak majčinog pisma. U njemu je priznala da mu nije govorila kada ga tražim. Poslije njene smrti papiri su završili kod njega, ali ih nije sve pročitao.
Pokazao sam vjerenici svoju fasciklu: uplate, vraćene koverte i dokumente o pokušajima da ga vidim. Nisam tražio da bira stranu. Zamolio sam je samo da mu odnese kopije. Rekla je da će razgovarati s njim, a ja sam prvi put poslije mnogo godina izgovorio naglas da se bojim njegove reakcije više nego vlastite samoće.
Došao je narednog dana. Držao je jedno moje pismo iz vremena kada je imao osam godina. „Pisao si da si mi kupio bicikl“, rekao je. Odveo sam ga u garažu. Bicikl je bio premalen za njega već dugo, gume prazne, ali još naslonjen na zid. Sin je čučnuo pored njega i pokrio lice. Sjeo sam na pod kraj njega, bez riječi.
Na svadbu sam došao. Nije bilo govora o velikom pomirenju; samo mi je pokazao stolicu blizu sebe i stegao rame. Poslije smo počeli da se viđamo četvrtkom. Ponekad razgovaramo o izgubljenim godinama, ponekad o poslu. Majku mu ne vrijeđam, ali istinu više ne skrivamo. Može li se odnos oca i sina obnoviti poslije dvadeset godina tuđih laži?
