Nisam se okrenula. Glas iz kuhinje ponovio je rečenicu koju sam tog jutra izgovorila na groblju: „Mama, izvini što ti nisam vjerovala.“ Ista pauza, isti drhtaj. Telefon mi je ispao iz ruke, a iza podrumskih vrata začulo se grebanje. Majčin glas sada je šaputao: „U gornjoj ladici. Požuri.“
U ladici komode našla sam kovertu sa svojim imenom. Unutra su bili mali ključ i stranica istrgnuta iz majčinog dnevnika. „Ako se vratiš nakon moje smrti, nemoj odgovarati kad te pozovu. Tvoj otac je odgovorio. Otad svakog jutra postavljam njegov tanjir, ali ono što sjedi preko puta mene nije on.“
Sjetila sam se svih ručkova na kojima je majka čuvala praznu stolicu. Govorila sam joj da mora prihvatiti da je nestao. Ona bi samo sklonila moj tanjir dalje od njegovog i rekla da ne sjedam tu. Posljednjih godina odbijala je da me pusti da prespavam. Mislila sam da se stidi nereda.
Ključ je otključao kutiju ispod komode. U njoj su bile kasete, svaka obilježena datumom. Na posljednjoj je pisalo: „Za nju, ako pogriješim.“ Stari kasetofon još je radio. Najprije sam čula svoje dječje jecaje, zatim očev glas: „Otvorite, doveo sam je kući.“ A onda majku: „Moja kćerka je pored mene. Ko ti je to na rukama?“
Iz kuhinje su krenuli koraci. Dohvatila sam telefon i potrčala prema izlazu. Dok sam otključavala, začula sam majku iz podruma kako vrišti da ostanem. Skoro sam poslušala. Onda sam pogledala datum na kaseti: bila je snimljena dvije godine prije očevog nestanka. Nešto je u toj kući živjelo mnogo duže nego što sam mislila.
Noć sam provela u automobilu pred policijskom stanicom. Ujutro su policajci pregledali kuću. Podrum je bio prazan, a iz kuhinje su donijeli dvije šolje svježe kafe. Na snimku sa mog telefona čuje se kako izlazim. Poslije zatvaranja vrata, moj glas sasvim mirno kaže: „Otišla je. Sad možemo da doručkujemo.“ Biste li se ikada vratili po ostatak majčinih stvari?
