„Tetka, ta moja maca mi plaća fakultet, kiriju i hranu. Da nije nje, odavno bih završila na ulici“, reče mi potpuno mirno.
Ostala sam bez riječi. Nisam znala da li da je zagrlim ili da je izgrdim. Sjela sam pored nje i upitala je šta zapravo radi.
Spustila je glavu i prvi put otkako je došla u našu kuću vidjela sam joj suze u očima.
„Radim noću u jednom klubu. Danju idem na predavanja. Nemam nikoga ko bi mi pomogao. Baka mi je bila sve na svijetu, a otkako je umrla, sama se borim.“
Srce mi se steglo. Pitala sam je zašto mi to ranije nije rekla.
„Zato što se bojim da ćete me izbaciti kad saznate istinu. Vi ste jedina osoba koja me poslije bake pitala jesam li jela.“
Te riječi su me pogodile pravo u dušu.
Uzela sam je za ruku i rekla joj da od danas ne mora sama kroz život. Ponudila sam joj da ostane kod nas dok ne završi fakultet, a da ćemo za ostalo nekako pronaći rješenje.
Zagrlila me i zaplakala kao malo dijete.
Ali ono što se dogodilo tri mjeseca kasnije nisam mogla ni sanjati.
Jednog jutra pred našom kućom zaustavio se skup crni automobil. Iz njega je izašao stariji gospodin u odijelu, pogledao me i izgovorio:
„Vi ste žena koja je primila moju kćerku? Moramo ozbiljno razgovarati. Postoji nešto što vam ona nije rekla…“
Tada sam shvatila da priča o siročetu možda nije bila cijela istina…
