Prsten je pripadao mojoj najboljoj prijateljici Ani. Nosila ga je svakog dana jer joj ga je poklonila pokojna baka. Nikada nisam vidjela drugi takav, sa sitnim plavim kamenom i ogrebotinom sa strane. Sjedila sam na ivici kreveta i gledala fotografiju dok mi se u glavi vrtio svaki naš razgovor.
Ani sam govorila koliko se bojim da se muž udaljava od mene. Ona me je grlila, tješila i uvjeravala da ne pravim problem od njegovih noćnih smjena. Sada sam se pitala koliko dugo sluša moje priče, a zatim odlazi njemu. Sačuvala sam fotografiju i vratila telefon na mjesto.
Sutradan sam pozvala Anu na kafu. Došla je nasmijana, sa istim prstenom na ruci. Nisam je optuživala. Samo sam stavila fotografiju na sto. Njeno lice se promijenilo, a zatim je počela plakati. Rekla je da postoji nešto što mi već mjesecima želi priznati.
Priznala je da se viđala s mojim mužem. Tvrdila je da je sve počelo razgovorima jer je i sama prolazila kroz težak period. Nije mi bilo važno kako je počelo. Važno je bilo da su me oboje gledali u oči i lagali, dok sam im vjerovala više nego vlastitim sumnjama.
Kada sam se suočila s mužem, pokušao je da krivicu prebaci na mene. Govorio je da sam previše zauzeta i da ga ne razumijem. Rekla sam mu da nema opravdanja za prevaru, a pogotovo ne za to što je zajedno s mojom prijateljicom pravio budalu od mene. Otišla sam kod sestre da na miru odlučim šta dalje.
Najteži trenutak došao je tri dana kasnije. Ana mi je poslala dugu poruku u kojoj je tražila oproštaj, ali sam na kraju pročitala nešto što nisam očekivala: „Molim te, nemoj misliti da sam jedina.“ Nisam joj odgovorila. Tu rečenicu nisam shvatila kao novi razlog da se borim za njega, nego kao potvrdu da je vrijeme da se konačno borim za sebe.
