Hasan je sjedio na starom, istruhnulom panju, ispred onoga što je nekada bila njegova šuma. Sada je to bio samo prorijeđeni šumarak, nijem svjedok godina u kojima je sve davao, a ništa zadržavao.
Dlanovi su mu bili crni od smole, ispucali i tvrdi, izbrazdani kao presušeno korito rijeke. U njima je držao kovertu – snježno bijelu, čistu, mirisnu na strani parfem koji u tom kraju nikada ranije nije osjetio.
Pismo je stiglo tog jutra, iz daljine, od njegove kćeri Lejle.
Samo Hasan i Bog znaju koliko je tereta prešlo preko njegovih leđa da bi ona mogla otići. Koliko je noći presjedio uz lampu, računajući šta još može prodati, a da dijete ne osjeti.
Sjetio se dana kada je krenula – sitna, s jednom torbom i stipendijom koja nije bila dovoljna ni za osnovno.
„Babo, vratiću ti sve. Samo da završim, samo da uspijem“, govorila je tada, držeći ga za ruke.
Hasan nikada nije htio da mu išta vrati. Htio je samo da ona ne živi život koji je on živio.
Prvo je prodao traktor. Zatim konja. Plakao je u štali dok su ga odvodili, krijući lice u grivu, da ga niko ne vidi. Kasnije je prodao i donju njivu – očevinu. Ostala mu je samo kuća i posao nadničara u šumi koja više nije bila njegova.
Ali danas je bio poseban dan. Diplomiranje.
Kupio je polovno odijelo. Glancao cipele crnom mašću za automobile. Htio je samo da stoji negdje u pozadini. Da vidi svoje dijete.
A onda je stiglo pismo.
Nije bila pozivnica. Bila je fotografija.
Lejla – lijepa, dotjerana, u bijelom mantilu. Uz nju muškarac u skupom odijelu. Iza njih svijet od stakla i svjetla.
Pročitao je poruku jednom. Pa opet.
„Dragi babo… molim te da ne dolaziš. Ovdje su drugačiji ljudi. Moj verenik Markus i njegova porodica ne bi razumjeli… tebe. Rekla sam im da nemam roditelje. Lakše je tako.“
Hasan nije osjetio bijes. Samo prazninu.
Pogledao je svoje ruke. One koje su je nosile, hranile, grijale. Ruke kojih se stidi.
„Ako sam mrtav za nju“, prošaptao je, „onda ću to i biti.“
Spalio je pismo. Fotografiju. Odijelo je složio i vratio u ormar. Obukao staru odjeću i izašao da cijepa drva.
Godine su prošle.
Jednog dana, na njegova vrata došla je žena. Umorna, uplakana, slomljena.
Bila je to Lejla.
Markus ju je ostavio. Porodica ju je odbacila kad su saznali istinu. Ostala je sama. Bez zemlje, bez korijena, bez ičega.
„Babo…“, rekla je tiho.
Hasan ju je gledao dugo. Predugo.
„Ja nemam kćer“, rekao je mirno. „Umrla je onog dana kad se postidjela mojih ruku.“
Okrenuo se i ušao u kuću.
Te noći, Lejla je spavala u štali.
Ujutro ju je dočekao hljeb na pragu. I čista košulja.
Nije je vratio riječima.
Vratio ju je – djelima.
