Emir je bio čovjek koji je vjerovao u rezultate. U brojke. U sate provedene na poslu. Njegova firma je rasla, ugovori su se nizali, ali ono što je nekada zvao domom polako se gasilo.
Svaki povratak kući bio je isti. Amina, njegova supruga, spavala je. Nekad na kauču, nekad u fotelji, nekad u krevetu – usred bijela dana. Kuća neuredna, sudopera puna, ručak nedovršen ili hladan.
U početku se zabrinuo.
„Jesi li dobro?“ pitao bi.
„Jesam… samo sam umorna“, odgovarala je tiho, gotovo izvinjavajući se.
Ali za Emira umor je bio izgovor. A izgovori su za slabe.
Njegove riječi su postajale sve teže.
„Ja lomim kičmu, Amina. A ti prespavaš život.“
„Ne možeš ni kuću da održiš.“
„Postala si teret.“
Amina je ćutala. Ta tišina ga je izluđivala više nego da se branila. U toj tišini je Emir vidio priznanje krivice.
Zaplet je došao tiho, ne kao svađa – nego kao odluka.
Na njihovu godišnjicu braka, Emir je došao kući ranije, noseći buket. Kuća u mraku. Amina u fotelji, umotana u ćebe. Na stolu zagorjela večera koju je očito pokušala da spremi.
Buket je završio u kanti.
„Gotovo je“, rekao je, budeći je.
„Razvod. Ne mogu više. Hoću ženu, ne nekog ko spava dok ja živim.“
Amina ga je gledala dugo. Nije plakala.
„Ako je to ono što želiš… idi“, rekla je. „Biće ti lakše.“
Te noći se iselio.
Tri mjeseca kasnije, Emir je potpisao razvodne papire. Pio je viski, uvjeren da je pobijedio. Da se spasio.
Tada je zazvonilo zvono.
Paket. Kartonska kutija. Medicinska traka.
Pošiljalac: Klinički centar – Onkologija.
Na vrhu – umrlica.
Ime: Amina Kovačević.
Uzrok smrti: Akutna leukemija.
Svijet se zaustavio.
Ispod – mala plava sveska.
Dnevnik.
„Dobila sam dijagnozu. Doktor kaže da ću spavati. Puno. Hemoterapija jede snagu. Ne smijem reći Emiru. On ne zna nositi bol. Bolje da me prezire nego da se slomi.“
Stranice su drhtale zajedno s njegovim rukama.
„Danas me nazvao parazitom. Nije znao da sam povraćala cijelu noć. Ako ode – znači da sam ga zaštitila.“
Posljednji zapis:
„Ako ovo ikada pročita… neka zna da sam ga voljela više od sebe.“
Na dnu kutije – pismo ljekara.
Odbila je jače terapije. Štedjela novac. Govorila da njemu treba budućnost.
Emir nije vrisnuo.
Nije lomio stvari.
Sjeo je na pod i ostao tamo satima, držeći dnevnik na grudima, kao dijete koje kasno shvati koga je izgubilo.
Na sahrani je stajao sam.
Kad su svi otišli, kleknuo je.
„Nisi bila lijena“, rekao je tiho. „Ja sam bio slijep.“
Vratio se u prazan stan. Od tada nije prespavao nijednu noć.
Jer ona koja je „spavala po cijeli dan“ – borila se za život.
A on, koji je mislio da je budan – probudio se tek kad je ostao sam.
