Brat je radio u firmi, sestra u banci. Nisu imali previše, ali su imali redovne plate, stanove, automobile. Imali su život.
Kad je majka umrla, došli su sutradan. Sjeli su u kuhinju, pili kafu i pričali o putu, gužvi, poslu. Niko nije pitao koliko košta sahrana. Niko nije pitao treba li šta platiti.
Nisam ih ni čekao.
Prodao sam kravu. Jedinu koju sam imao. Kupac je došao isti dan. Gledao sam je kako odlazi, i tek tada mi je došlo da plačem. Ne zbog krave – nego zato što sam shvatio da sam ostao sam i prije nego što sam majku sahranio.
Sahranu sam platio sam. Cvijeće, sanduk, sveće. Brat je na groblju stajao sa strane, sestra je plakala tiho, ali kad je sve završilo, samo su rekli:
„Javi ako još nešto treba.“
Otac je sve to vidio. Nije rekao ni riječ. Poslije sahrane dugo je sjedio ispred kuće, gledao u dvorište koje je nekad vrvjelo životom.
Ja sam ostao s njim. Presvlačio sam ga kad više nije mogao sam. Hranio, vodio doktorima. Noću sam spavao na stolici, jer se bojao tišine.
Brat i sestra su dolazili povremeno. Uvijek kratko. Uvijek s istim rečenicama:
„Ti si navikao, ti znaš s njim.“
„Mi ne možemo sad.“
Jedne večeri, otac me pozvao da sjednem.
„Znaš li ti, sine“, rekao je, „da čovjeka najviše boli kad vidi da mu djeca imaju, a nemaju srce.“
Nisam znao šta da kažem.
Nedugo zatim otišao je kod notara. Nije mi rekao. Nisam pitao.
Umro je tri mjeseca kasnije, tiho, u snu.
Na sahrani su opet svi bili tu. Brat je prišao i rekao:
„Sad ćemo to riješiti kako treba.“
Kad je pročitan testament, riječi su im stale u grlu.
Sve je ostavljeno meni.
Kuća. Zemlja. Šuma.
Sestra je rekla da sam ga okrenuo protiv njih. Brat je šutio, bijesan.
Ja sam samo izvadio papir koji mi je otac ostavio.
„Onaj ko je prodao kravu da bi nas sahranio, zaslužio je sve.
Vi niste pitali koliko košta – samo ste čekali šta ostaje.“
Nastala je tišina kakva se ne zaboravlja.
A onda sam napravio nešto što niko nije očekivao.
Prodao sam zemlju. Novac sam podijelio na tri dijela.
Kuću sam zadržao.
„Ne dijelim imovinu“, rekao sam im. „Dijelim savjest.“
Otišli su bez riječi.
Ja sam ostao – bez krave, bez roditelja, bez brata i sestre.
Ali sa mirom.
Jer kad je trebalo dati – dao sam.
A kad je došlo vrijeme da se dijeli – više mi nije bilo važno.
