Crni Mercedes njemačkih registarskih oznaka polako je klizio kroz maglu koja je okovala malo slavonsko selo. Mate je čvrsto stezao volan, osjećajući mješavinu ponosa i nervoze. Nije dolazio kući pet godina. Posao u Münchenu, gradnja firme, djeca, škola… život ga je samljeo. Ali redovno je slao novac. I to ne malo novca. Slao je “debele” koverte svom ocu Anti s jasnim instrukcijama: “Gradi, stari. Hoću da bude najveća u selu. Hoću da svi vide da je Mate uspio.”
Automobil se zaustavio ispred masivne ograde od kovanog željeza na kojoj su dominirali zlatni lavovi. Iza ograde uzdizala se ona – Mramorna kuća. Trospratnica sa fasadom boje breskve, bijelim stupovima na ulazu i balkonima ograđenim inoksom. Izgledala je kao svemirski brod koji je sletio među stare, nakrivljene seoske kućice. Mate je ugasio motor i pogledao svoju ženu i djecu. “Evo nas,” rekao je ponosno. “To je djedova kuća. To je ono što je tata napravio.”
Izašli su van. Hladan zrak ih je ošinuo po licu. Mate je očekivao svjetla, očekivao je da će prozori blještati, da će se čuti muzika. Ali kuća je bila mračna. Veliki prozori s roletnama spuštenim do pola gledali su na njih kao prazne, crne oči. Snijeg na prilazu do glavnih, hrastovih vrata bio je netaknut. Nitko nije hodao tuda danima. “Tata!” viknuo je Mate, pritiskajući zvono koje je sviralo neku njemačku melodiju. “Ante! Stigli smo!”
Tišina. Samo lavež pasa u daljini. Mate je osjetio nelagodu. Izvadio je svoj ključ, onaj koji je dao izraditi još kad su postavljali vrata, i otključao bravu. Ušli su u hol. Unutra je bilo ledeno. Hladnije nego vani. Mramorni pod je sijao, kristalni luster je visio sa stropa, ali zrak je mirisao na ustajalo, na neuseljeno. Namještaj je još uvijek bio prekriven najlonom. “Gdje je on?” pitala je Matina žena, drhteći u bundi. “Ovdje se ne može biti, smrznut ćemo se.”
Mate je ljutito izjurio na stražnja vrata. Nije mu bilo jasno. Poslao je pet tisuća eura samo za grijanje prošlog mjeseca. Tada je ugledao svjetlo. Ali ne u kući. Svjetlo je dolazilo iz male, stare, ciglene kućice na dnu dvorišta – iz ljetne kuhinje. Dimnjak te straćare je veselo dimio, a kroz zamagljen prozor nazirala se žuta svjetlost sijalice.
Mate je pretrčao snijeg u svojim skupim cipelama i naglo otvorio vrata ljetne kuhinje. Udarila ga je toplina. Miris kuhanog kupusa, suhog mesa i rakije. Unutra, na starom kauču prekrivenom dekom, sjedio je otac Ante. Grijao je noge uz stari “Smederevac”, rezao slaninu na novinama i gledao mali televizor. Kad je vidio sina na vratima, lice mu se ozarilo, ali oči su ostale tužne. “O, stigo moj Švabo!” rekao je Ante polako, ne ustajući, jer su ga noge izdavale. “Dobrodošao, sine.”
Mate je stajao na vratima, zajapuren od bijesa. Gledao je u tu malu prostoriju od deset kvadrata, punu dima i starudije, dok je iza njega stajala prazna vila od tristo kvadrata. “Tata, jesi li ti normalan?!” povikao je Mate. “Šta radiš ovdje u ovoj šupi?! Poslao sam ti pare za centralno! Sagradio sam ti dvorac! Zašto sramotiš i mene i sebe živeći kao prosjak pored onakve kuće?!”
Ante je polako spustio nož i komad slanine na masni papir. Nije se uzbudio. Nije vikao. Samo je onim svojim mirnim, staračkim očima, koje su vidjele i ratove i neimaštinu, pogledao sina. “Sjedni, Mate,” rekao je tiho, pokazujući na klimavu drvenu stolicu pored peći. “I zatvori ta vrata, ulazi hladnoća. Pusti sad dvorac, tamo nema duše. Ovdje se grije.”
Mate je i dalje stajao, drhteći od bijesa i nevjerice. Gledao je svoju suprugu Helgu i djecu kako zbunjeno stoje na snijegu. Mahnuo im je da uđu. Svi su se nagurali u tu malu prostoriju od deset kvadrata. Miris dima pomiješao se s mirisom njihovih skupih parfema. “Ali, tata… zašto?” pitao je Mate, glasom koji je sada bio više tužan nego ljut. “Svaki cent sam slao da imaš najbolje. Podno grijanje, talijanska keramika, rolete na dugme… Susjedi mi se smiju, tata. Kažu da Mate gradi kuću za duhove.”
Ante je uzdahnuo, nagnuo se i ubacio jedno drvo u “Smederevac”. Vatra je zapucketala, bacajući tople sjene na njegovo izborano lice. “Sine moj,” počeo je polako, “ti si sagradio tu kuću da pokažeš selu tko si ti. Nisi je sagradio za mene. Ja sam probao, vjeruj mi. Spavao sam tamo jednu noć, kad su majstori završili.”
Povukao je dim cigarete i nastavio: “Bilo je, Mate, kao da spavam u crkvi ili u općini. Stropovi visoki, sve odzvanja. Kad se nakašljem, jeka se vrati tri puta. Hodam po onom mramoru, a koraci hladni, u kosti ulaze. Upalim televizor, a on se čuje u tri sobe. Osjećao sam se, sine, manji od makova zrna. Ta kuća je lijepa, svaka čast, ali ona traži život. Traži djecu da trče, ženu da kuha, traži buku. Za jednog starca, ona nije dom. Ona je mauzolej.”
Mate je spustio glavu. Gledao je u svoje skupe cipele koje su sada bile blatnjave od dvorišta. Riječi su ga pogađale točno tamo gdje treba. Ante je pokazao rukom oko sebe, na zidove ljetne kuhinje koji su bili čađavi, na policu sa starim radio aparatom, na sliku pokojne majke iznad kreveta. “Vidiš ovo? Ovdje, kad sjednem, mogu rukom dohvatiti i kruh i vodu i lijekove. Ovdje, kad zatvorim oči, još uvijek miriše na krofne tvoje matere. Ovdje je toplo, ne samo od drva, nego od uspomena. Tamo, u onoj vili… tamo miriše na farbu, na lak i na tvoje eure. Hladan je to miris, sine.”
U toj maloj prostoriji nastala je tišina. Matina djeca, koja nisu razumjela hrvatski najbolje, osjetila su emociju. Prvi put su vidjela oca kako plače. Mate je skinuo svoju markiranu jaknu, bacio je na stari kauč i sjeo na onu klimavu stolicu do oca. Sav onaj glamur, sav uspjeh kojim se dičio u Njemačkoj, ovdje nije vrijedio ništa. Ovdje je bio samo sin koji je zaboravio što znači dom.
“Odsijeci i meni komad te slanine, tata,” rekao je Mate tiho, brišući oči rukavom. “I daj onu tvoju rakiju. Smrznuo sam se.” Ante se nasmijao, onim iskrenim osmijehom koji pokazuje zlatni zub. “E, tako te volim. Pusti mramor, mramor neće pobjeći. Nego, reci ti meni, jesi li sretan tamo u tom svijetu ili samo bogat?”
Te noći, velika kuća s lavovima na ogradi ostala je mračna i hladna, kao spomenik ljudskoj taštini. Ali u maloj, zadimljenoj ljetnoj kuhinji na dnu dvorišta, svjetlo je gorjelo do zore. Jelo se, pilo i smijalo. Mate je shvatio lekciju koju nije mogao naučiti ni na jednom fakultetu: Kuća se pravi od cigle i kamena, a dom se pravi od ljudi i ljubavi. I nikakvi euri to ne mogu zamijeniti.
