…da joj je neko prije nekoliko dana poslao anonimnu poruku u kojoj piše da je varam već mjesecima.
Zanijemio sam. Nisam mogao vjerovati šta čujem. Nikada je nisam prevario, niti mi je takvo nešto palo na pamet.
Zagrlio sam je i rekao da je volim više od svega i da nema razloga da sumnja u mene.
Ali ona je nastavila da plače.
„Nije to sve“, rekla je drhtavim glasom. „Ta osoba mi je poslala i fotografije tebe s nekom djevojkom.“
Zatražio sam da mi pokaže slike. Kada sam ih ugledao, ostao sam potpuno šokiran.
Na fotografijama sam zaista bio ja. Sjedio sam u kafiću s djevojkom koju sam poznavao još iz srednje škole. Sreli smo se sasvim slučajno i popili kafu.
Ali ono što me je zabrinulo jeste činjenica da su fotografije napravljene iz različitih uglova, kao da nas je neko namjerno pratio.
Objasnio sam joj sve i pokazao poruke koje potvrđuju moj susret s tom djevojkom.
Taman kada se malo smirila, stigla joj je nova poruka s nepoznatog broja.
**„Nemoj mu vjerovati. Ako želiš saznati istinu, pitaj ga šta se dogodilo prošlog petka u 22:30.“**
Pogledala me je pravo u oči.
„Gdje si bio prošlog petka u pola jedanaest?“
U tom trenutku osjetio sam kako mi se krv ledi u žilama.
Jer sam se tačno sjećao gdje sam bio.
A ono što sam joj morao priznati nije imalo nikakve veze s prevarom.
**Bilo je nešto mnogo ozbiljnije, nešto što sam mjesecima krio od svih, pa čak i od nje.**
Sjeo sam pored nje, uhvatio je za ruku i rekao:
„Molim te, saslušaj me do kraja. Postoji razlog zbog kojeg sam posljednjih mjeseci toliko često odsutan.“
A kada sam joj konačno pokazao dokument koji sam skrivao u ladici, počela je da plače još jače.
**Samo što ovoga puta nije plakala zbog sumnje u mene, nego zbog onoga što je pročitala…**
