Bijeli luk je nezaobilazna biljka u gotovo svakoj bašti. Iako nije zahtjevan za uzgoj, mnogi naprave istu grešku – izvade ga prerano ili ga ostave u zemlji mnogo duže nego što bi trebalo.
Iskusni baštovani ne gledaju kalendar, već samu biljku.
Jedan od najčešćih znakova da se približava vrijeme za vađenje jeste kada veći dio lišća počne prirodno da žuti i poleže. To je znak da biljka završava svoj razvoj i da glavica sazrijeva.
Ako se luk izvadi prerano, glavice često ostanu sitnije i teže se čuvaju. S druge strane, ako predugo ostane u zemlji, spoljne ljuske mogu početi da pucaju, pa se glavice brže kvare tokom skladištenja.
Prije vađenja nije preporučljivo obilno zalivati biljke. Mnogi baštovani nekoliko dana ranije potpuno obustave zalivanje kako bi se zemlja lakše osušila i glavice bile spremnije za čuvanje.
Nakon vađenja luk nije dobro odmah spremiti u vreće ili zatvorene prostorije. Najbolje ga je ostaviti nekoliko dana na suvom, sjenovitom i dobro provjetrenom mjestu kako bi se spoljne ljuske potpuno osušile.
Tek nakon toga glavice se čiste od viška zemlje i odlažu na mjesto gdje ima dovoljno vazduha.
Još jedan koristan savjet jeste da tokom uzgoja redovno uklanjate korov između redova. Tako biljke imaju više prostora, vlage i hranljivih materija za pravilan razvoj.
Najljepše glavice ne dobijaju se slučajno. One su rezultat pravilnog vremena vađenja i nekoliko jednostavnih navika koje iskusni baštovani primjenjuju svake godine.
Ponekad je dovoljno samo malo strpljenja da razlika između prosječnog i odličnog roda bude ogromna.
Da li bijeli luk vadite čim požuti ili čekate da potpuno sazri?
