
U malom selu, podno planine, živio je jedan starac po imenu Marko. Njegov život bio je ispunjen danima koji su se nizali u tišini, prolazili su polako, gotovo neprimjetno. Sjećanja su mu bila obavijena patinom vremena, ali duboko u njemu čuvala su se pitanja koja su ga pratila od rođenja do starosti.
Kada je Marko bio beba, majka ga je nosila u naručju kroz zeleni vrt iza kuće. Svijet je tada bio mjesto nade, a svaki dah svježeg zraka bio je otvaranje novog života. Njegovo srce bilo je ispunjeno nevinošću i čudom, a oči su gledale svijet kao da su prva stvorenja koja su ga tek otkrila. Rođenje je bilo početak, ali Marko nije znao da to nije kraj, da postoji cijela priča koja se piše između.
Godine su prolazile, i Marko je odrastao. Od malog dječaka postao je mladić, zaljubio se, stvarao obitelj, imao djecu. U međuvremenu su mu se otkrivali novi horizonti, nova iskustva, a s njima i teži dani. Sjećanja na djetinjstvo bili su blijedi snovi, ali uz svakog novog člana obitelji, osjećao je da nešto duboko u njemu ostaje, vezano za početak koji nikada nije zaboravio.
Jednog dana, Marko je postao otac. Tada je shvatio nešto što ranije nije znao. Početak i kraj nisu dva različita trenutka, nego su zapravo ista točka, samo okrenuta u suprotnom smjeru. Njegovo dijete je tek rođeno, a on je stajao na pragu starosti. Iza njega je bila duža povijest, a pred njim su ostale godine u kojima je osjećao da sve mora učiniti da bi iskoristio vrijeme koje mu je ostalo.
Marko je odrastao u svome djetetu, i kako su godine prolazile, sve više je razmišljao o prolaznosti života. Uspomene su bile živopisne, ali starost mu je donosila i mir. Onaj isti mir koji je osjetio kao beba, sada je doživljavao kao djed. U njegovim očima odražavao se isti svijet iz djetinjstva, samo sada sa puno više boja, priča, neispunjenih želja i neslutenih radosti.
Kraj života bio je samo slijed trenutaka koji nisu imali početak niti kraj. Bilo je tu i uspjeha i poraza, smijeha i suza, kao što je to oduvijek bilo za svakog čovjeka. Ali Marko je naučio nešto što mu je bilo važno: početak i kraj su doista isti – jer život je samo ciklus, bez obzira na to koliko trajao. U trenutku kad je shvatio tu istinu, Marko je postao miran, svjestan da je najvažniji dio života sve ono što se događa između.
Kao djed, Marko je s osmijehom gledao u svoju unučad, i to mu je bilo najvažnije od svega. Nisu više bile samo bijele stranice na kojima je ispisivao svoje postojanje, sada su bile to živopisne stranice ispunjene pričama, smijehom i ljubavlju. I dok je on polako dolazio prema svom kraju, znao je da je u tom vremenu između – učinio sve što je mogao.
Svijet je nastavio dalje. Početak i kraj su ostali isti, ali Marko je shvatio da je najvažniji dio svega – kako koristiš vrijeme između njih.